< travanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Yes/no



Image Hosted by ImageShack.us


Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i-ako hoćeš- oluji prkosiš
olujom, koja u tvom bilu hulji.

Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.

Gustav Krklec



Image Hosted by ImageShack.us

Nije mi

Samo jos jednom, dodji ponovo
dodji pa mi slazi da nije gotovo
da ti je stalo, stalo do mene
nek' suza od srece iz oka mi krene

Samo jos jednom, duso da mi je
da sve bude isto kao ranije
kada istim putem putujemo mi
tuga se na pola prelomi


Nije mi sto si s drugom ljubavi
sto smo se rastali
meni je to sto sve te godine
volim te

Nije mi sto su dani tuzniji
meni je sto bi ti sa mnom bio sretniji
nije mi sto te moram cekati
ti ces se vratiti…


Image Hosted by ImageShack.us


Ja oprostit cu sve

Ko lutka na koncu ja hodam kroz mrak
i pruzam ti ruke kad zagrlim zrak
tu boju grimiza kad vidim izbliza
u ocima tvojim ko da ne postojim

A sve, sve je moglo drukcije
i ovu noc ti dolazis od nje

Ja oprostit cu sve
i mrtvim i zivim, al' tebi ne
za sve te krivim, kazi ona il' ja
budi musko na tren
ili ostani moj ili postani njen

Te crte na dlanu se zovu sudbina
i kazu da nebo to daje nam znak
sve crno i sivo sad vidim uzivo
pred ponorom stojim, ali se ne bojim


Image Hosted by ImageShack.us


Iz inata

Ti si slucaj nevidjen
lazes, varas tako lako
ne zalis ni jedan tren
uzalud te volim jako

Pretjerujes svaki put
dosta mi je, dosta mi je
za tebe ne zelim cut
nisam tvoja kao prije

Dobro znas da iz inata
necu ja na tvoja vrata
ponosa jos imam dosta
al' te dusa zeljna osta

Dobro znas da iz inata
necu ja na tvoja vrata
lazna ljubav srce slama
radije cu biti sama

Dostojanstva imam jos
ne trebam ja lazi tvoje
malo dobar, malo los
milo moje gotovo je


Image Hosted by ImageShack.us


Ja sam ti bila najbolja
nijedna druga nikad kao ja
nije se borila
o, kako sam voljela

Sve sam ti tajne priznala
vjerovala, al' nikad pitala
pomalo mastala
uvijek ti oprastala
A ti njoj si dao sve
jutra i meke dodire

Nisi me bio vrijedan ti
ni jedne noci niti jednog dana
moje ljubavi
ni svega onog sto sam tebi dala
nisi vrijedan ti
ni jedne noci niti jednog dana
moje ljubavi
nisi me bio vrijedan ti


Image Hosted by ImageShack.us


Moonlight Shadow

The last that ever she saw him,
Carried away by a moonlight shadow.
He passed on worried and warning,
Carried away by a moonlight shadow.
Lost in a riddle that Saturday night,
Far away on the other side.
He was caught in the middle of a desperate fight
And she couldn't find how to push through.

The trees that whisper in the evening,
Carried away by a moonlight shadow.
Sing a song of sorrow and grieving,
Carried away by a moonlight shadow.
All she saw was a silhouette of a gun,
Far away on the other side.
He was shot six times by a man on the run
And she couldn't find how to push through.

I stay, I pray
See you in heaven far away.
I stay, I pray
See you in heaven one day.

Four a.m. in the morning,
Carried away by a moonlight shadow.
I watched your vision forming,
Carried away by a moonlight shadow.
Stars roll slowly in a silvery night,
Far away on the other side.
Will you come to terms with me this night,
But she couldn't find how to push through.


Image Hosted by ImageShack.us


~ Con Ella ~

Ella siempre ha estado junto a mí
Antes de llegar ya estaba en mí
Con que fuerza habré pensando en ella
Que surco el espacio en una estrella
Respondiéndole a mi amor

Ella se ha metido tanto en mí
Que plantó bandera y se quedó
Dijo que el amor no da razón
Y sencillamente se instaló
En lo más hondo de mi corazón

Con ella, solo con ella
Cada noche yo me vuelvo a enamorar
Y la luna cuando supo que ella estaba
Se coló por mi ventana
A pintar de azul y plata
Nuestro gran amor

Con ella, solo con ella
Cada noche yo me vuelvo a enamorar
Y el silencio que era grande como el cielo
Se llenó con un te quiero
Desde aquí a la eternidad

Con ella, solo con ella
Ella es diferente a las demás
Es como se ve sin más ni más
Ella no hace esfuerzos por gustar
Y por eso siempre se la ve
Tan natural

Ella es horizonte en alta mar
Mezcla de ilusión y realidad

Ella para mí es tan especial
Frágil como un hilo de crystal
Pero a la vez tan fuerte para amar


Image Hosted by ImageShack.us


Dvije zvjezdice

Ja sam samo tebe voljela
Svjedok mi je cijela ulica
Moje srce kuca za tebe
A samo bijele ptice dolaze
Tvoje ime je na mojim usnama
Poljupce sam tvoje ukrala
I dok svira neka draga muzika
Sve što imam samo tebi pripada
S neba padaju dvije zvjezdice
Jedna za mene, druga za tebe
Preduga je noć što nas razdvaja
S drugom si ti, a s tobom sam ja
Ti si onaj dječak iz mog sna
Poljupce sam tvoje ukrala
I dok svira neka draga muzika
Sve što imam samo tebi pripada



Image Hosted by ImageShack.us


Ako ti kažem
Da te volim još
Hoće li anđeli znati naći
Tvoj put,
ako te zagrlim
Nježno
Najnježnije
Hoće li ptice krenuti na moj znak?

Ako ti kažem
Da te volim još
Hoće li anđeli znati naći
Tvoj put,
Ako te poljubim tiho
Tiho ko san
Hoćeš li ostati
Sa mnom još jedan dan??

Novi Fosili



Image Hosted by ImageShack.us



Prvi put ti kažem da, da se bojim svitanja
i da nemam odgovor na sva tvoja pitanja...

Uvijek sam te čuvala i od ljudi i od zla,
a sd meni trebaš ti, trebaš kao nikada...

Spavaj tu, tu kraj mene, na mom jastuku
nemir puni moje vene kada nisi tu
mirno teku, teku rijeke, rijeke ljubavi
zašto ne bi svi bili ko mi- djeca ljubavi?

Novi Fosili



Image Hosted by ImageShack.us


Šta je sa princezom moje vrele mladosti?!

Poslušaj me, skini gorki osmjeh prijezira,
Dodaj šaku ljubavi i zrno obzira,
Zrno obzira, pa malo radosti,
Šta je sa princezom moje vrele mladosti?
Ulicom su protrčale bijesne godine,
Zastaješ i osvrćeš se, kažeš:»Vodi me!»
Kažeš:»Vodi me!»,a sjeta počiva,
Kao zalog nesreće u tvojim očima.
U tvojim očima, u tvojim očima
Nema više onog našeg starog ludila,
Tvojim očima i crnim noćima,
Negdje znam da davno si se već probudila!
Ispratim te kao nekad do tvog ulaza,
Sakupim na dlanu slane kapi s obraza,
Kapi s obraza, podla izdaja,
Na peronu mladosti je sreća ostala.
Odlazim u tamu jer ne želim gledati
Kako ćeš se lako i bez borbe predati,
Neću gledati kako vrijeme otima,
Ljubičaste oblake u tvojim očima.
U tvojim očima, u tvojim očima,
Nema više onog našeg starog ludila,
U tvojim očima, u crnim očima,
Negdje znam da davno si se već probudila…



Image Hosted by ImageShack.us


Toše Proeski
Jedina


Magla na mom prozoru
Miriše na nevolju
Noćas sam ti tako sam
Kiša pere ulice
Gdje si moja ludice
Još bi nešto da ti dam.

I neka noćas grmi
I nek se duša mrvi
Samo da ti čujem glas
Priznajem pred svima
Lutam vjekovima
Tražim tebe, tražim nas.
JEDINA, ŠTA SI MI URADILA
SRCE MI JE PUSTINJA
LJUBAV JE PRESUŠILA
JEDINA, ŠTO ME NISI PUSTILA
KAD ME NISI LJUBILA, JEDINA...



Image Hosted by ImageShack.us


Priznaj mi

...sve je tu kao nekada,
noćas vrijeme je stalo za nas,
pričaj mi, makar laži sve,
znaš da vjerujem kada tako gledaš me.
Sve je tu, samo ti i ja,
dodir tijela tvog, okus pobjeda,
tvoje usne nude prošlost nakon lutanja,
tvoje oči bude nemir koji dobro znam..



Image Hosted by ImageShack.us



Voljela bih da si tu


Voljela bih da si tu,
ove noči tako trebaš mi,
kao more mornaru,
nemam s kim nadu dijeliti,
dijeliti i sačuvati.
Voljela bih da si tu,
nočni program je na radiju,
pustaju neku dragu muziku,
moje misli tebi putuju,
putuju da te pronađu.
Nočas zvijezde padat će,
jedna od njih naša je,
jedna nosi utjehu,
ko u snu, voljela bih da si tu.
Voljela bih da si tu,
ove noči da pričas mi,
slavili bi do zore,
svu bi njeznost svijeta popili,
popili pa se ljubili...



Image Hosted by ImageShack.us


Drugo ime ljubavi

Moju tajnu možeš znati i bez pitanja,
ne mogu više čuvati je skrivenu od pogleda.
Ionako sve je bila samo kriva procjena,
to vjeruj, nikad ne bi priznala.
Pomozi mi da nađem riječ
jer znam da nije "prevara" što
poslije Tebe nisam svaku noć sama spavala;
pomozi mi da nađem riječ
jer znam da nije "sudbina".
Al zašto bole lijepa sjećanja?
Ne bi ova noć suze skrivala samo da sam ja u
tvojim mislima.
I ne bi pomogli ni tuđi dodiri,
sad znam da je bol drugo ime ljubavi...
Znam da nije to što radim neka utjeha,
ali previše me sve na njemu na Tebe podsjeća.
I nisu jutra kao nekada,
to vjeruj nije Tvoja zasluga...



Image Hosted by ImageShack.us


Ma Kog' Me Boga Za Tebe Pitaju?

Ma kog' me Boga za tebe pitaju?
Spuštam glavu brišem finu prašinu.
I rijetke ptice pjevajući umiru.
A na polju hladne kiše padaju.

Ma kog' me Boga za tebe pitaju?
U sebi molim da me suze ne izdaju.
I strašno mrzim Romea i Juliju
I sve mi stvari smrde sad na prevaru.


O o, o o, na polju hladne kiše padaju.
O o, o o, na polju hladne kiše padaju.


Ma kog' me Boga za tebe pitaju?
I suze mi na oči tjeraju.
I strašno mrzim Romea i Juliju
I sve mi stvari smrde sad na prevaru.



Image Hosted by ImageShack.us


Dobri ljudi

Priko mora ognjena
priko cakla slomljena
ja san budan iša noćima
svojoj braći, svojim sestrama

Evo sist ću tu do vas
da van rečen svoju bol
ja nisan više s njon
ne ja nisan više s njon

Dobri ljudi, sad mi pisme pivajte
dobri ljudi, dušu mi zaličite
jer je njeno srce tvrda stina
ni u jednom kutu tu za mene mista nima

Neka zna i viruje
kako vaša jubav sa mnom putuje

Poje sivog pepela
bilo mi je posteja
vrića ladnog kamena
misto perja njenog jastuka

Evo sist ću tu do vas
da van rečen svoju bol
ja ustajen, nebesima zahvaljujem
što sam s vama sada tu



Image Hosted by ImageShack.us



Zlatne godine


Noć bez zvijezda
gradovi bez imena
i moja sjećanja
tragovi kočenja na cestama
što vode do neba

A bio sam na kraju svijeta sam
bez tebe korak do dna
sam protiv svih na kraju vremena
a gdje si ostala ti

Zlatne godine i duge sjene
pomoli se za naše vrijeme
jednu svijeću ljubavi
zapali za mene

Hladna kiša moje noći umiva
tvojim suzama
nije život posuo sa ružama
sva moja sjećanja



Image Hosted by ImageShack.us


MALENA

MALENA NOĆAS SRUŠIO SE SVIJET,
MALENA SVE JE TAKO GLUPO BEZ TEBE,
SAD KAD JE STVARNO KRAJ
BOŽE SNAGE MI DAJ SAMO DA PROĐE OVA NOĆ,
TAKO PROKLETO SAM,
ČEKAM NOVI DAN,
PRVI ČETVRTAK BEZ TEBE
MALENA ODUVIJEK SI ZNALA TKO SAM JA,
MALENA NE MOGU JA BEZ SVOJIH OBLAKA,
SAD SVE SU ISTE KO TI I SVE SE SMIJU KO TI,
TAKO SU LIJEPE SAMO DA ZNAŠ
I SVE ME LJUBE KO TI I SVE MI LAŽU KO TI
A SVE SU MOJE A OPET SAM SAM
MALENA KAKO ĆU BEZ TEBE SUTRA,
MALENA FALIT ĆE MI S TOBOM JUTRA,
IMA DRUGIH IMA BOLJIH
ALI NEBO ZNA SAMO TI SI MOJA MALENA
MALENA NOĆAS SRUŠIO SE SVIJET,
MALENA SVE JE TAKO GLUPO BEZ TEBE.
SAD KAD JE STVARNO KRAJ,
BOŽE SNAGE MI DAJ SAMO DA PROĐE OVA NOĆ,
TAKO PROKLETO SAM ČEKAM NOVI DAN,
PRVI ČETVRTAK BEZ TEBE
MALENA KAKO ĆU BEZ TEBE SUTRA,
MALENA FALIT ĆE MI S TOBOM JUTRA,
IMA DRUGIH IMA BOLJIH ALI NEBO ZNA
SAMO TI SI MOJA
MALENA KAKO ĆU BEZ TEBE SUTRA,
MALENA FALIT ĆE MI S TOBOM JUTRA,
IMA DRUGIH IMA BOLJIH ALI NEBO ZNA
SAMO TI SI MOJA
MALENA KAKO ĆU BEZ TEBE SUTRA,
MALENA FALIT ĆE MI S TOBOM JUTRA,
IMA DRUGIH IMA BOLJIH ALI NEBO ZNA
SAMO TI SI MOJA MALENA



Image Hosted by ImageShack.us


Cascada
Everytime we touch


I still hear your voice, when you sleep next to me.
I still feel your touch in my dreams.
Forgive me my weakness, but I don't know why.
Without you it's hard to survive.
Cause everytime we touch, I get this feeling.
And everytime we kiss
I swear I could fly.
Can't you feel my heart beat fast, I want this to last.
I need you by my side.
Cause everytime we touch, I feel the static.
And everytime we kiss, I reach for the sky.
Can't you hear my heart beat slow.
I can't let you go.
I want you in my life.
Your arms are my castle, your heart is my sky.
They wipe away tears that I cry.
The good and the bad times, we've been through them all.
You make me rise when I fall.
Cause everytime we touch, I get this feeling.
And everytime we kiss I swear I could fly.
Can't you feel my heart beat fast, I want this to last.
I need you by my side.
Cause everytime we touch, I feel the static.
And everytime we kiss, I reach for the sky.
Can't you hear my heart beat slow.
I can't let you go.
I want you in my life.
Cause everytime we touch, I get this feeling.
And everytime we kiss, I swear I could fly.
Can't you feel my heart beat fast.
I want this to last.
I need u by my side.


Image Hosted by ImageShack.us


I will always love you

If I should stay I would only be in your way
so I'll go
but I know I'll think of you every step of the way
And I will always love you will always love you
You my darling you bitter sweet memories
That is all I am taking with me so
Good-bye
please don't cry we both know
I'm not what you you need
And I will always love you will always love you
I hope life treats you kind and
I hope you have all you dreamed of
And I wish you joy and happiness but above all of this
I wish you love and I will always love you
Will always love you I will always love you



Image Hosted by ImageShack.us


REM
~EveryBody Hurts~


When your day is long and the night,
the night is yours alone
When you're sure you've
had enough of this life,
well hang on
Don't let yourself go,
cause everybody cries
and everybody hurts sometimes

Sometimes everything is wrong,
now it's time to sing along
When your day is night alone
(hold on, hold on)
If you feel like letting go
(hold on)
If you think you've had
too much of this life,
well hang on

Cause everybody hurts,
take comfort in your friends
Everybody hurts,
don't throw your hands,
oh now, don't throw your hands
If you feel like you're alone,
no, no, no, you're not alone

If you're on your own in this life,
the days and nights are long
When you think you've had too much,
with this life, to hang on

Well everybody hurts, sometimes
Everybody cries,
and everybody hurts, sometimes
But everybody hurts sometimes
so hold on, hold on, hold on,
Hold on, hold on, hold on, hold on, hold on,
Everybody hurts
..You are not alone..



Image Hosted by ImageShack.us


DIVLJE JAGODE
Krivo je more


Ti, ti si ga upoznala jedne ljetnje večeri,
on, on te je poljubio dok more se pjenilo,
i ti si se zaljubila, mada nisi htjela to, krivo je more.
Znaj ljeto je varljivo a srce ti zavodljivo,
kući kad si došla ti, znala si da si u zabludi.
A to veče uz mora šum, od sreće sva si blistala, krivo je more.

Image Hosted by ImageShack.us

Oliver Dragojević
Dvaput San Umra
(Nisam Ja Za Te)


Kad je nebo meni dalo tren
reklo mi je "idi, bit ćeš njen"
U srcu san te nosija
otkad san se rodija
al' san kasno shvatija
da nisam ja za te
Tog san dana tebi doša ja
osim sebe nisan ništa ima
A cime bi te prosija
da bi tebe dobija
srce nije dovoljno
i nisam ja za te

Živote moj, dvaput san umra
umra za njon
Prvi put kad san je vidija ja
drugi put kad je otišla
Živote moj, dvaput san umra
umra za njom

Kad te danas vidin da si s njim
ja od tuge za tren ostarim
I nebo je pogrišilo,
karte je promišalo,
od mene te odvelo
uzelo, draga

Živote moj, dvaput san umra
umra za njom...


Image Hosted by ImageShack.us


Oliver Dragojević
Tko Sam Ja Da Ti Sudim


Dolazim da se poklonim
Ispred lica tvog i tvoje kriposti
Vračam se da te zamolim
Da blagosloviš mi pute za kraj

Jer pobjede i porazi
Bez tebe na isto svode se
A konac ove naše jubavi
Prvi sam odmotao ja

I tko sam ja,tko sam ja da ti sudim?
Iz zlatnih snova te budim?
Tko sam ja,tko sam ja da ti sudim?
Jer ljubav je moja
Kamenje,breme i znamenje
Koje uvijek si sa mnom dijelila ti,
A dobila najmanje
Ljubav je moja
Kamenje,breme i znamenje
Koje uvijek primiš ti
Kada napuste me svi
Što još jučer su se na me zakleli

Tko sam ja da ti sudim?
Iz zlatnih snova te budim?


Image Hosted by ImageShack.us


R Kelly
"I Believe I Can Fly"


I used to think that I could not go on
And life was nothing but an awful song
But now I know the meaning of true love
I'm leaning on the everlasting arms

If I can see it, then I can do it
If I just believe it, there's nothing to it

I believe I can fly
I believe I can touch the sky
I think about it every night and day
Spread my wings and fly away
I believe I can soar
I see me running through that open door
I believe I can fly

See I was on the verge of breaking down
Sometimes silence can seem so loud
There are miracles in life I must achieve
But first I know it starts inside of me, oh

If I can see it, then I can do it
If I just believe it, there's nothing to it

Hey, cuz I believe in me, oh

If I can see it, then I can do it
If I just believe it, there's nothing to it

Hey, if I just spread my wings
I can fly
I can fly
I can fly, hey
If I just spread my wings
I can fly


Image Hosted by ImageShack.us


SJEĆAM SE PRVOG POLJUPCA


Sjećam se prvog poljupca
Samo on je bio sladak
Sjećam se prvog dodira
Samo tada sam drhtao
A onda su nestala osjećanja
Ne osijećm nista, samo se sijećam

Imao sam stotinu djevojaka
I one su imale mene
Dao sam im moju ljubav
I zato je više nemam
To je dobro, više nema problema
Ne osijećam ništa, samo se sijećam

Vjeruj nema života od sjećanja
Dao bih milijardu dinara
Za jedan sekund prvog poljupca


Image Hosted by ImageShack.us



KAŽI KAKO DALJE....


Ko da nemam snage da nastavim
Kao da je pjesmi kraj
Lagano se topim i nestajem
I moje pjesme vise nisu ljubavne
Gubim vjeru, a ona mi je sve

A onda svane novi dan i ja se zaljubim
U ovo nebo iznad nas
I sunce sto se smijesi ko kad majka oprasta
Djeci sto su bila nestasna

Kazi kako dalje kad, kad se nebo zamraci
Kad se spuste oblaci, kad se sunce ne vidi
Kazi kako dalje kad ljubav prestane
Kad se rijeci istrose, kad se natrag ne moze

Mama, zar si lagala kad si govorila
Da dobro uvijek pobijeduje
I kada ne znas kojim putem treba putem ljubavi
I da smo ispred Boga isti svi

Tako malo vremena nam ostaje
Kada stisnu godine
Bez ljubavi sve prestaje


Image Hosted by ImageShack.us


Bryan Adams - Everything I Do
( I Do It For You )



Look into my eyes, you will see
What you mean to me
Search your heart, search your soul
And when you find me there
You’ll search no more
Don’t tell me it’s not worth trying for
You can’t tell me it’s not worth dying for
You know it’s true
Everything i do, i do it for you

Look into your heart
You will find, there’s nothing there to hide
Take me as i am, take my life
I would give it up, i would sacrifice
Don’t tell me it’s not worth fighting for
I can’t help it, there’s nothing i want more
You know it’s true
Everything i do , i do it for you

There’s no love, like your love
And no other could give more love
There’s nowhere unless you’re there
All the time, all the way
Look into your heart, baby

Oh, you can’t tell me it’s not worth trying for
I can’t help it, there’s nothing i want more
Yeah, i would fight for you
I’d lie for you, walk the wire for you
Yeah, i’d die for you

You know it’s true
Everything i do, i do it for you
Everything i do, darling
I would see it through
I would see it through
Oh yeah
Yeah, search your heart
Search your soul
You can’t tell me i would die for
I’ll be back, yeah
I walked the wire for you
I would die for you
Oh yeah, i would die
I do it all the way, all the way



Image Hosted by ImageShack.us


Parni Valjak
Jesen u meni


Ma što da želim
sve je tako daleko
i sad mi žao
sve bi opet ponovo
najljepšu pjesmu tebi bi' pjevao
hej kamo sreće
da sam pjevat' mogao

Ptice u bijegu
tišina gradi zidove
zvoni zbogom
riječi kazne Božije
te tvoje usne opojne
još uvijek sanjam
kako su me ljubile

Jesen u meni tuguje
zašto sanjam čemprese
moje ceste ne vode nikuda
jesen u meni caruje
a u tebi proljeće
ni sunce ne može
ne može kroz oblake
rano moja, hej

S kime sada putuješ
ma što da bilo
nemoj da mi tuguješ
najljepšu pjesmu tebi bi' pjevao
hej kamo sreće
da sam pjevat' mogao


Image Hosted by ImageShack.us


Prljavo Kazaliste
Heroj ulice



Uvijek sam želio biti heroj
ne kao James Bond, prokleti tajni agent
želio sam biti heroj, heroj ulice
bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat

Uvijek sam sanjao da sam ja heroj ulice
ja bih bio Romeo, a ti Juliet
uvijek sam sanjao da sam ja heroj ulice
koji će promijeniti baš čitavi svijet


Prisiljen da razmišljam
ja shvatio sam sve
nisam rođen da budem heroj
o ne, ne, ne

Uvijek sam sanjao da je neko drugo vrijeme
ja bih bio Romeo, a ti Juliet
uvijek sam sanjao da sam ja heroj
koji će promijeniti baš čitavi svijet



Image Hosted by ImageShack.us


Ja nisam ja.
Ja sam taj što hoda pored mene, a ne vidim ga;
kojega katkada vidim,
i kojega katkada zaboravim.
Taj što šuti spokojan, kada govorim,
taj što oprašta, blag, kada mrzim,
taj što šeće tamo gdje me nema,
taj što će ostati uspravan kada
ja umrem.

Juan Ramon Jimenez



Image Hosted by ImageShack.us


GOOODBYE MY LOVER


Did I disappoint you or let you down?
Should I be feeling guilty or let the judges frown?
'Cause I saw the end before we'd begun,
Yes I saw you were blinded and I knew I had won.
So I took what's mine by eternal right.
Took your soul out into the night.
It may be over but it won't stop there,
I am here for you if you'd only care.
You touched my heart you touched my soul.
You changed my life and all my goals.
And love is blind and that I knew when,
My heart was blinded by you.
I've kissed your lips and held your head.
Shared your dreams and shared your bed.
I know you well, I know your smell.
I've been addicted to you.

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.

I am a dreamer but when I wake,
You can't break my spirit - it's my dreams you take.
And as you move on, remember me,
Remember us and all we used to be
I've seen you cry, I've seen you smile.
I've watched you sleeping for a while.
I'd be the father of your child.
I'd spend a lifetime with you.
I know your fears and you know mine.
We've had our doubts but now we're fine,
And I love you, I swear that's true.
I cannot live without you.

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.

And I still hold your hand in mine.
In mine when I'm asleep.
And I will bear my soul in time,
When I'm kneeling at your feet.
Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.
I'm so hollow, baby, I'm so hollow.
I'm so, I'm so, I'm so hollow.


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

subota, 19.04.2008.

Zašto je vrijeme tako prolazno, dinamično? Zašto nas nikada ne pita kojom brzinom želimo živjeti, kojom se brzinom želimo kretati na svom putu? Zašto nam nikada ne ostavlja dovoljno prostora da dva puta promislimo prije negoli odlučimo nešto? Zašto tako brzo prolazi i ne vraća se? Zašto je vrijeme toliko okrutno i ne dozvoljava nam da izbrišemo već prošle događaje i situacije koje bismo htjeli zaboraviti? Zašto je brat blizanac vremena, zaborav, toliko različit od njega? Tako dug, trom, spor i tako rijetko uspijeva postati dio nas…
Zašto su toliki pisci, pjesnici, općenito ljudi opterećeni prolaznošću vremena? Zašto se boje svega što vrijeme donosi sa sobom? Da li je problem u tome što je sve to toliko nepoznato, strano i neistraženo? Što to čovjeku zapravo utire toliki strah u njegovo biće… Boji li se čovjek promjena koje vrijeme donosi sa sobom? Boji li se da se neće moći priviknuti i prilagoditi tim promjenama?

Image Hosted by ImageShack.us


Ja se ne bojim vremena, onoga što dolazi, što treba doći. Ne bojim se nepoznatog. Također se ne bojim da će jednom sve proći. Ne bojim se ničeg. Mislim da bih mogla stati na rubu provalije i viknuti: «Da, ja želim živjeti! I živjet ću kako najbolje znam i umijem». Mislim da je čar života upravo u tom vremenu, njegovoj prolaznosti. Daje mu dinamiku i mogućnost da nikada ne bude dovoljno istražen i dovoljno poznat. Vrijeme u sebi sadrži tajanstvenost, ono nešto što nas zapravo vuče naprijed i ne dozvoljava da postanemo robovi nekog trenutka. Vrijeme je fenomen. Nešto čemu ne znamo uzrok, a njegove posljedice su toliko brojne i različite. Vrijeme postoji da bi mogle postojati uspomene, sjećanja. Ono nema početak ni kraj… Mi smo samo atomi te toliko nedokučive strukture. Njegovi svjedoci, njegovi pratitelji…


Image Hosted by ImageShack.us



°Help me remember° °25 °

utorak, 15.04.2008.

Kad me jutros jedna od sunčevih zraka probudila te sam nakon dužeg oklijevanja ipak ustala i odvukla se u kupaonicu, pustila hladnu vodu i polila se njome, zatim podigla pogled i zagledala se u svoj odraz, pronašla sam u očima neki čudan sjaj, nešto što još nisam do sad primijetila. Imala sam osjećaj kao da se mogu zagledati duboku u njih, kao da danas zrače nekim posebnim sjajem. Pokušavala sam odvrtiti film nekoliko sati unatrag, prisjetiti se što sam radila, o čemu sam razmišljala, ali bilo je bezuspješno. Jedino sam znala da me danas neka posebna energija i snaga tjera da idem naprijed, potiče da zatvorim sva neriješena pitanja i krenem još neutabanim putovima u nove pustolovine. U meni je rasla sve jača želja da raskinem neke veze, izbrišem neke događaje i ljude iz svojih misli, možda zauvijek...

Image Hosted by ImageShack.us


Sjetila sam se svih onih kojima neprestano dajem nove šanse, opet i iznova… Često puta niti sama ne vjerujem da to ima smisla, al ne želim tek tako odbaciti neke ljude. Sjetila sam se svog Šeširića. Kad sam napokon skupila hrabrost da mu kažem cijelu svoju priču, sve što mi je značio i što sam osjećala, dala mu do znanja da se ne može tako igrati sa mnom, dala mu mogućnost da odluči želi li me u životu kao prijateljicu ili ne. Odgovor je bio onakav kakvog sam mogla samo sanjati. Ispričao mi se za sve i zamolio me da ga ne izbacim u potpunosti iz svog života. Sada znam da je to bila još jedna okrutna prijevara. Žao mi je, ali danas me je izgubio zauvijek. Više nema povratka…
Drugima sam dala još jednu šansu. Al' to ne znači da će sve biti isto kao prije, spustila sam svoju granicu tolerancije prema njima. Čaša je napola ispijena…

Image Hosted by ImageShack.us


Možda sam napokon skinula ružičaste naočale, kroz koje sam ovih skoro 18 godina gledala svijet. Možda su zato moje oči danas sjajile drugačijim sjajem. Možda sam napokon pogledala istinu u oči. Ne svijet nije ružičast, ne znam što sam sve ove godine mislila. Nije niti crno-bijel. Svijet je prekrasno oslikan milijardama tonova, u širokome spektru između crne i bijele boje. Život je lijep samo ako si ga oslikaš pomno odabranim bojama, onima koje tebi najbolje odgovaraju. Zato ne ću dozvoliti ikome da se igra slikara u mome životu, u mome svijetu. Ja sam svoj slikar i rukovat ću svojim bojama najbolje kako znam i mogu.


Image Hosted by ImageShack.us



°Help me remember° °21 °

nedjelja, 13.04.2008.

Gušim se… jednostavno iščezavam, topim se kao posljednje hrpice snijega u proljeće. Mrzim kad mi se nameće tuđe mišljenje, kad mi se naređuje ili zabranjuje nešto, nešto toliko jednostavno i zapravo beznačajno. Stvarno više ne znam što mu sve to toliko smeta, zašto vječito smatra da sam još uvijek mala djevojčica koju treba štititi pred svim i svačim… zašto uvijek puše i na vruče i na hladno, na ledeno hladno. Što god ja napravila nikada mu ne će biti dovoljno, kako god se ponašala uvijek nešto ne valja. Bio je protiv toga da budem dio DVD-a, da budem dio zbora, folklora, sad mu smeta što želim biti upućena i u politički život svog kraja… zbilja više ne znam kamo to vodi. Prije sam smatrala da me previše voli, da vidi kakav je ovaj svijet pa me pokušava zaštitit, al sada se sve češće pitam od čega me to on zapravo štiti... i sve sam sigurnija da ni sam ne zna. Znam da je svjestan da nije u pravu, al taj njegov ponos ne dopušta mu da to prizna. I ne zna koliko me zapravo povrijedi time što radi i kako se ponaša, ne zna da se gubim u ovom svijetu, u samoj sebi jer se vječito bojim da ću ga razočarat. I što god radila radim zbog sebe, ali također uvijek mi glavom prođe misao što će on reći na to. Zbilja tako više ne mogu, puknut ću…
A kad se to napokon dogodi zbilja ne znam što ću napravit i što će tada biti…
U jedno sam sigurna, više me uopće ne zanima što će reći i misliti. Dosta mi je toga! Ovo je moj život i imam pravo bit ono što želim i bavit se onime što volim. Mrzim kad mi kaže da me drugi samo iskorištavaju, da zašto se nikada ne pitam koliki bi mi od njih pomogli da mi treba pomoć. Nisam kriva što nisam poput njega i ne želim biti poput njega. I nisam kriva što volim ljude i što nema te cijene koju ja ne bih platila za čovjeka. Ne želim se mijenjat, želim bit uvijek ovakva kakva jesam i ponosna sam na to što jesam, jer sam svoja i jedinstvena. Zašto se nikada ne pita što ja želim? kao da to uopće nije bitno…



Image Hosted by ImageShack.us



°Help me remember° °8 °

nedjelja, 03.02.2008.

Do koje granice može čovjek… Što smo sve spremni učiniti za ono što želimo i koje sve cijene smo spremni plaćati zbog toga…
Koliko ima hrabrih ljudi na ovome svijetu koji zaslužuju duboki naklon i veliki pljesak… Koliki su ljudi spremni dati ono najvrednije za druge... Koliki ljudi su spremni odreći se svoje sreće da bi netko drugi bio sretan…
Žalosno je da takve ljude ne primjećujemo... Jednostavno ih shvaćamo zdravo za gotovo… Oni su uvijek tu za druge i podrazumijeva se da će uvijek biti tu… Ne obraćamo preveliku pažnju na njih… Svijet više voli pričati o onim drugim negativnijim ličnostima…. Više će se spominjati totalni promašaj nekog političara, skandal neke razmažene filmske zvijezde i sl. nego dobro djelo nekog običnog čovjeka... Zato želim posvetiti post svima onima koji su spremni odreći se svoje sreće i dijela sebe za osmjeh drugog čovjeka, koji su spremni šutjeti da bi zaštitili nekog, da ga ne bi povrijedili... Odajem priznanje svima onima kojima nije teško ustati u komad noći i javiti se prijatelju na telefon jer mu je potrebna topla riječ i pomoć… I duboko se klanjam svima vama koji ne tražite hvalu i priznanja za svoja dobra djela… Budite ponosni na sebe, na to što jeste, jer upravo vi ste dragulji ovog svijeta i zbog vas je život lijep i ima smisao... Upravo vi ste ti koji nadahnjuju druge da se bore i ne odustaju…



Image Hosted by ImageShack.us



°Help me remember° °54 °

subota, 15.12.2007.

Užareni pogled usmjeren negdje u daljinu… iz očiju sijeva bijes toliki da može topiti pahulje koje nepravilnom igrom pokušavaju čim elegantnije pasti na zaleđeno tlo… Vani vlada onaj prokleti mir, tišina… to je samo privid… u njoj kipi, huči, ona se lomi poput suhih prući. Nije znala da može toliko mrziti, da toliko bijesa može ispuniti cijelo njezino biće u roku nekoliko sekundi. Studen joj udara u već nazeblo lice. Ne osjeća hladnoću niti ikakav dodir već ogromnu toplinu koja joj kola venama. Po prvi puta na ništa ne misli. Probija se dalje kroz snježnu mećavu. Kako je moguće da tako iznenada njezino inače toplo srce može osjećati toliki prezir? Kako to da se ne osvrće iza sebe i da nije svjesna što se događa? Kamo uopće ide? Tko zna koje joj misli prolaze glavom dok se spušta niz strmiju stranu brda ka koritu rijeke. Što bi mogla predstavljati ona paleta raznovrsnih žarkih boja koje joj se smjenjuju pred očima kao prizori na filmskoj vrpci? Spustila se do samog ruba rijeke. Spremna da zakorači u nju, stane, sjedne na kamen i zaplače. Plakala je nekih pola sata. Ustala je i osvrnula se oko sebe. I dalje je sama. Zakorači polako, ali odlučno u rijeku. Struja je jaka, a hladnoća neizdrživa. Hodala je dok joj voda nije bila u ravnini brade. Tada se jednostavno opusti i prepusti struji da ju nosi. Ponovo joj se pred očima pojave one iste boje. Izmjenjuju se brzo i jasno. Zatim se sve boje stope u blijedu zasljepljujući svjetlost koja iščezne u ništavilo...
Image Hosted by ImageShack.us



°Help me remember° °34 °

nedjelja, 02.12.2007.


Ovo je trebao biti još jedan crni post, onakav kakvi su svi moji postovi… čudno al ovaj puta to nije… ne da mi se više pisat te crne misli, opterećivat se s time šta tko misli o meni, s time kako je život težak i kako ništa nema smisla… je, je… život je težak al zato jer si ga mi tako zakompliciramo… zašto jednom u životu ne bih stala na loptu i počela živjet kako se spada, gledat naprijed i bez osvrtanja na prošlost i bez imalo prezira i spuštanja pogleda kraj onih koji su me povrijedili i pokazali da ljudi mogu biti prave beštije.. zašto ja ne bih vikala iz svega glasa ako mi se viče, zašto ne bih trčala i skakala uokolo ko neka luđakinja ako imam potrebu osjetiti slobodu koju kao svako ljudsko biće imam… zašto ne bih ja jednom za promjenu iskreno ljubila bez da se pitam što će misliti svijet… I bit ću JA i samo JA, bez obzira na to što će netko reći, što će me proglasit ludom zbog mojih pogleda na život i mog stajališta. I bit ću ponosna na to što jesam… jer znam da sam uvijek bez obzira na sve ostala vjerna sebi, a da sam se pri tome potrudila da ne povrijedim druge. Možda sam neke povrijedila al ne zato jer sam to željela. Jednostavno, to je bilo izvan mojih moći..

Image Hosted by ImageShack.us


Noćas mi ne nudi ništa, ni tvoje usne slatke k'o med,
odnesi svoje stvari i svoj obraz pregažen.
U meni više ničeg nema, nikom' se ne radujem,
i kad sat otkuca ponoć, novi život počinjem.

Al' ne dam ti više ni tren da me povrijediš,
dosta si ljubav gazio,
i divno je vidjeti kako sad odlaziš,
s tobom je sve prokleto.

Sad idi, briga me, ne kuni oči te
jer one nikada nisu te varale
Bog zna da nisam ja ni kurva ni svetica,
al' priznam kriva sam što sam te voljela.

Makni s lica taj svoj osmijeh, on me bolno podsjeća
da su samo budale vjerne i završavaju k'o ja.
I ne spominji mi prošlost ni što bilo je do sad,
nakon svega oprost tražiš k'o sebični gad…

Image Hosted by ImageShack.us


I stvarno idi, ne zanimaš me više, bilo je lijepo dok je trajalo… S tobom sam po prvi puta osjetila što je ljubav, al to je prošlost.. i krećem u nove pobjede, jača no ikad… I po prvi puta kažem da se ne bojim svitanja i da nemam odgovor na sva pitanja. Ne bojim se života… okrećem novu praznu stranicu i ispisat ću ju najdivnijim bojama života, a ti ćeš ostati samo lijepo sjećanje…

Image Hosted by ImageShack.us



°Help me remember° °37 °

nedjelja, 18.11.2007.

U zadnje me vrijeme sve češće muči pomisao da olako odustajem. Nekako je nestao onaj žar kojim sam prije sve činila. Kao da sam se umorila od svega po malo. Više mi se ne da živcirati sa stvarima zbog kojih bi prije bila u komi… Imam osjećaj da sve jače postajem poput drugih, da nestaje moja originalnost i jedinstvenost, a to je ono što nikako ne želim dopustiti. Problem je što ne znam odakle početi i kako očuvati tu originalnost. Sve što je nekad bila rutina, sad me ubija. Dođe mi dan kad mi se jednostavno ne da odgovarat na sms poruke i slične sitnice koje sam prije uvijek radila odmah… Više mi se ne da niti boriti za svoje osjećaje jer onaj koji mi se sviđa ne mari za mene, a ostali me ne zanimaju… Dođe mi da poželim pobjeći od svih, negdje gdje nema nikoga. No kako pobjeći od sebe??? Znam da nisu drugi krivi za to što imam osjećaj da su mi ruke vezane i da sam samo marioneta u rukama vještog igrača. Ja sam ta koja sam se zakovala u željezne okove i sad se ne znam izvući. Cijelo sam vrijeme mislila da znam što želim od života i da znam kojim ću putem ići. No da li je to zbilja ono što želim??? Znam jednino da moram prekinuti to svoje stanje izgubljenosti i natjerati se da se saberem jer ako ovako nastavim jedino ću ja biti ta koja će patiti na kraju. Sabrat ću se ja, no da mi je barem zrnce hrabrosti pa da mu smognem reći što osjećam…

Image Hosted by ImageShack.us


Jedan život malo je
da se srce napije
uvijek žedno ljubavi
dva života treba mi

Sve te više volim ja
ljube moja,
volim za života dva
vjero moja,
jedan život malo je
za mene i za tebe...

Image Hosted by ImageShack.us


«Ne zanima me čime se baviš u životu. Želim znati za čime čezneš i usudiš li se sanjati o susretu s onim za čime tvoje srce žudi?

Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li voljan riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog pustolovine koja se zove život?

Ne zanima me koji su ti planeti u kvadratu s Mjesecom. Želim znati jesi li dodirnuo središte svoje tuge, jesu li te izdaje u životu otvorile ili si se skrutio i zatvorio iz straha od dodatne boli. Želim znati možeš li sjediti s boli, mojom ili svojom, a da se ne pomakneš kako bi je skrio ili umanjio ili sredio?

Želim znati možeš li biti s radosti, mojom ili svojom, možeš li plesati s divljinom i dopustiti da te zanos ispuni do vrhova prstiju, a da nas ne upozoravaš da pazimo, da budemo realni, da ne zaboravimo svoja ograničenja kao ljudska bića?

Ne zanima me je li priča koju meni pričaš istinita. Želim znati možeš li razočarati drugoga kako bi sebi ostao vjeran: možeš li podnijeti da te drugi optužuju za izdaju, a da pritom ne izdaš sebe, možeš li biti nevjeran i dakle pouzdan?

Želim znati možeš li vidjeti ljepotu čak i kad nije lijepa, svaki dan, i možeš li iz nje crpsti život?

Želim znati možeš li živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i ipak stati na rub jezera i srebrnom odsjaju punog mjeseca viknuti «Da»?

Ne zanima me gdje živiš, i koliko novca imaš. Želim znati možeš li ustati poslije noći duboke žalosti i očaja, izmučen i uništen do srži i učiniti što se mora da bi nahranio djecu?

Ne zanima me koda poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li sa mnom u središte vatre, a da pritom ne ustukneš?

Ne zanima me ni gdje ni što ni s kim si učio. Želim znati što te hrani iznutra kad sve ostalo nestane?

Želim znati možeš li biti sam sa sobom i sviđa li ti se vlastito društvo u trenucima praznine?»



°Help me remember° °24 °

subota, 27.10.2007.

Samo za moju osmicu…

Obećala sam da ćeš dobiti post za rođendan i evo… žao mi je što malo kasnim, al nisam zaboravila na tebe… ipak si ti moja najdraža osmica…
Više se stvarno ne sjećam kad sam se zbližila s tobom. Znam te iz osnovne, al tada se sav naš razgovor temeljio samo na pozdravu…
Jedino što znam je da mi nije ni malo žao što smo si postale dobre… u početku sam mislila da si mirna i povućena cura, totalno pogrešno… nisam mogla vjerovat koliko si zapravo zabavna i otkačena… znam da si jedna od malo onih na koje mogu računat kad god zatrebam, ako zanemarimo to što isključiš mobitel kad te pokušavam nazvat da dođeš na vatrogasne vježbe, pa te moram tražit uokolo… al dobro, sve je to za ljude…
Ovaj post neka ti bude dokaz da si posebna, kao i svako ljudsko biće, da rasteš, odrastaš i svakim danom, htjela to ili ne postaješ starija i ozbiljnija. Iako to ne bih željela, ali možda nas sudbine jednom razdvoje. Tada se sjeti ovog posta. Sjeti se da bez obzira na sve uvijek ću biti tu ako zatrebaš… znam da se prava prijateljstva ne gase poput svijeće na blagom lahoru. Pravo prijateljstvo živi zauvijek…
Upravo to želim. Obećajem ti da ne ću dopustit da ovo bude još jedna ugašena svijeća…
I za kraj poželjet ću ti još jednom sretan rođendan…


Image Hosted by ImageShack.us


i samo još nešto za nekog anonimnog lika... uopće me ne zanimaju tvoje uvrede i komentari.. javi mi se kad budes spreman reć tko si... belj



°Help me remember° °54 °

četvrtak, 04.10.2007.

Jesensko ludilo, usponi i padovi i učionica broj 15 nasuprot WC-a

Kao prvo naslov nema a ma baš nikakve veze ni sa čim… puklo me da napokon napišem neki post sa naslovom… inače mi to nije navika… nema me već neko vrijeme ni na mom blogu, a na žalost niti na vašim blogovima… (sorry Any sretan )

Image Hosted by ImageShack.us


Pa šta imam novo… ništa i svašta ovisi s kojeg kuta gledamo…
Vidim da se ljudi trude ostavljat mi komentare, pa hvala vam ljudi, obožavam vas…
A kad sam već kod komentara obratila bih malo pozornost na nekog tko sam sebe naziva «ŠTA TE BRIGA»… drago mi je da taj netko imam svoje mišljenje o meni, al bilo bi mi još draže kad bi taj netko bio sposoban stajati iza svojih riječju i potpisati se kako Bog zapovijeda kad već ima želju ostaviti komentar… al nema veze.. mi smo slobodna i demokratska zemlja (valjda) pa ljudi imaj slobodu govora tako da ne ću toj osobi uskratiti to njezino pravo… pa tako šaljem veeeeeeeeliki pozdrav osobi pod imenom «ŠTA TE BRIGA»… hvala za komentar… ne mogu vjerovat šta si sve ljudi dopuštaju…

E da, a što se tiće mog života i one moje nepresušne teme ljubavi, tu je sve baš onako kako želim… nakon one silne zbrke u ljetnim mjesecima sad se napokon sve smirilo… slobodna sam k'o ptičica i apsolutno mi ništa ne fali. Vjerojatno se sjećate onih mojih pesimističnih postova, jadikovanja itd. …onih mojih problematičnih ljubavi i živciranja… nema toga više… mislim da sam napokon ona prava Irena i mogu svima bez ustručavanja pogledati u oči, a isto tako spremna sam za nove uspone i padove koje nosi život… život je tu da bih ga živjela punim plućima, a ne da bi se opterećivala time što me netko podnosi ili ne podnosi, što me neki obožavaju ogovarati i klevetati…Mišljenje drugih je bitno, al sve ima svoje granice… Ja znam što želim od sebe i života i uopće nije bitno što drugi o tome misle.. znam da je pravi put kad život gradiš na istini, onako kako želiš, ali da pritom ne gaziš druge ljude i njihove živote… to je moj put i njime ću ići..
A ako vas zanima šta je sa onim mojim ciljem ili snom, kako god, od toga ne odustajem i nikada neću (neki znaju o čemu govorim)… u nekim me se stvarima ne može promijeniti pa da svijet pukne po pola…

Kad sam već u naslovu spomenula učionicu broj 15 bilo bi fer da spomenem i svoj razred… ovu su godinu luđi nego ikad… stvarno ne znam šta bi ja bez njih..
I znam da Račkica ne će ovo pročitat, al ne znam kako bi zamislila matematiku bez da mi ona usred sata ne pjeva «Jesen stiže Dunjo moja» ili kad profesoru iz geografije kaže dobar tek, a on zapravo briše nos…
Ili da me moja Petrovička svaki dan ne iznenadi sve boljim i boljim provalama… jedino me zanima kad će ona napokon počet nosit barem neku knjigu da ja ne trebam svaki dan teglit tri tone knjiga u škola… Zatim je tu moja Any… k njoj smo se Kristin(k)a i ja doslovce preselile u ovih mjesec dana… pa Cvet i njegova opsjednutost frizurom, kako god, nemojte mu dirat kosu… pa moja jedna i jedinstvena Pero… i glupo je da sad sve spominjem.. jednostavno obožavam svoj 3.a…. kiss
I da slučajno ne zaboravim našu Željku (ne smijem ju zvat Željkica da se slučajno ne razljuti)…
ZEKY SRETAN TI RODJENDAN!!!

Image Hosted by ImageShack.us


I naposljetku da pozdravim svoje cure s vatrogasnih vježbi … Čuvajte me se u subotu(hehe)…



°Help me remember° °50 °

utorak, 11.09.2007.

Kada sve postane nekako normalno...

Prvo pozdrav svima i hvala curkama na tolikim komentarima… Cure stvarno ne znam kaj da vam velim…

Image Hosted by ImageShack.us


Jednostavno ne znam kako bih ovo opisala… u zadnje vrijeme imam osjećaj da je napokon sve onako kako sam željela. Možda sam promijenila kriterije, možda ja nisam ista, a može biti i tisuće drugih razloga… U zadnje vrijeme osjećam neki spokoj i mir. Ne znam kad sam se zadnji puta tako osjećala. Budim se i odlazim na spavanje sa smiješkom. Nema onog starog živciranja i opterećivanja ko zna kakvim sitnicama… da stvar bude bolja vele mi da i drugačije izgledam, da se osjeća neka pozitivna energija kada govorim… jedino što je ostalo isto moja je bolesna ambicioznost…

I možda je sad pravo vrijeme da iskoristim stihove Gibonnijeve pjesme…

Već je vrime da se pomirim sa svitom
i tiho, k'o da zaronim na dah
u svemu sad mogu naći nešto lipo,
i reci živote dobar ti dan…


I stvarno možda je krajnje vrijeme da okrenem novu stranicu života i krenem u nove bitke. I krajnje je vrijeme da zamolim za oprost sve one koje sam povrijedila, vjerujte mi nije bila namjera. Iz dna duše mogu vam reći da sam sretna što ste upravo vi bili dio mog života ili još uvijek jeste, a vjerujem da će većina i dalje ostati u mom životu. Hvala vam… Isto tako hvala svima onima koji nisu bili najbolji prema meni. Za sve postoji razlog pa tako vjerujem da i za to. Možda je to bio načina da naučim kakav je život, da porušim zidove iluzija koje ja tako vješto znam izgraditi…
Isto tako znam da jednu iluziju ne može nitko srušiti. To je vjera u vas, u ljude…
Ja znam da se svi mi možemo nositi sa životnim problemima samo ako to želimo i trudimo se pronaći neki oslonac, zvijezdu vodilju… Znam da nam zna doći dan kad sve nema smisla, kada požalite što ste upisali određenu školu ili nešto slično, dan kad želite sve promijeniti iz temelja. Sve nas katkad uhvati takvo raspoloženje i sve je to dio našeg putovanja ovim svijetom…
Tu mogu reći samo ovo…

Hodaj, nebo strpljive voli
hodaj, možda se ipak sve u dobro pretvori…


Image Hosted by ImageShack.us


I sad stvarno mislim da je dosta filozofiranja za jedan post…



°Help me remember° °51 °

subota, 18.08.2007.

Što je sreća i kao znati da smo ju pronašli. Kako znati da nam nije nadohvat ruke i da ju odbacujemo jer tražimo nešto bolje, neki smisao života. Kako znati idemo li pravim putem ili smo izgubljeni u vremenu i prostoru, u svojim razmišljanjima, mašti i iluzijama. Jesu li svi ljudi slika Solusa iz knjige, "Cvijet s raskršća" , lutalice koji vječito traži ono nešto, neko savršenstvo koje u ovom svijetu ne postoji. Hoću li i ja jednog dna sjediti u svojoj sobi, sama poput duha i razmišljati što sam sve izgubila i propustila tražeći to savršenstvo?
Čemu sve to danas? Pa, mislim da sam bila nadohvat te sreće, al naravno kako to uvijek biva prekasno sam to shvatila i sad sam ponovo "Solus" u potrazi za nečim savršenim. Nikad ništa ne ću naučiti iz vlastitih pogrešaka…



°Help me remember° °59 °

utorak, 14.08.2007.

Ovo nije običan post niti je ovo običan dan. Ovih nekoliko rečenica posvećeno je jednoj divnoj prijateljici, curi koja upravo danas navršava sedamnaest godina svog života. Ovo pišem da bih joj pokazala koliko mi puno znači njezino prijateljstvo i kakva je prekretnica bila upravo ona u mome životu. Kada sam prvi puta kročila u zgradu gimnazije gdje osim par ljudi nisam znala nikoga ona je bila ta s kojom sam se prvo zbližila. Sjele smo u istu klupu i upravo je ona bila osoba koja je sljedeće polugodište morala trpjeti sve moje ispade, padove i uspone, živčane slomove… itd… Za to da sam od one cure bez imalo samopoštovanja postala ovo što sam danas zaslužan je cijeli razred al usuđujem se reći da je ona najzaslužnija za to. Toliko je stvari koje me je ona naučila, stvari koje sam zbog nje zavoljela. Možda je riječ «HVALA» premalo za sve što je ona učinila, al više trenutno ne mogu jer nas dijeli nekoliko kilometara. Jedino još mogu poželjet; SRETAN ROĐENDAN MAJČI, i zajedno sa svima ostalima zapjevat tvoju omiljenu pjesmu;

Image Hosted by ImageShack.us


Ponovo si noćas mila,
lagala da nisi bila s njim,
ja to osjetim.
Ponovo su usne tvoje,
drhtale ko da se boje
da...ti ne oprostim

Zašto ti je to
trebalo zar nisi mogla ti
priznati…

Još su ti usne umorne,
i sve što kažeš znam da nije,
još su ti suhe cipele,
na polju znam da kiša lije,
još su ti vreli obrazi,
u oku sjaj ne prolazi,
još ti na licu piše ČIJA SI...
samo moja nisi...

Uzalud mi kriješ lice,
znam te oči izdajice,
sve si odglumila,
i isprljana poljupcima,
otrovana dodirima,
znam da si lagala.

Zašto ti je to
trebalo zar nisi mogla ti
Priznati…


Image Hosted by ImageShack.us



°Help me remember° °38 °

četvrtak, 02.08.2007.

Ko lutka na koncu ja hodam kroz mrak
i pružam ti ruke kad zagrlim zrak
tu boju grimiza kad vidim iz bliza
u očima tvojim ko da ne postojim...

A sve, sve je moglo drukčije
i ovu noć ti dolaziš od nje
ja oprostiti ću sve
i mrtvim i živim
al tebi ne,
za sve te krivim kaži ona il ja
budi muško na tren
ili ostani moj
ili postani njen

Te crte na dlanu se zovu sudbina
i kažu da nebo to daje nam znak
sve crno i sivo sad vidim u živo
pred ponorom stojim ali se ne bojim...

A sve, sve je moglo drukčije
i ovu noć ti dolaziš od nje
ja oprostiti ću sve
i mrtvim i živim
al tebi ne,
za sve te krivim kaži ona il ja
budi muško na tren
ili ostani moj
ili postani njen


Image Hosted by ImageShack.us



°Help me remember° °20 °

nedjelja, 29.07.2007.

Ponovo sam razmišljala o ljudima, o njihovim karakterima, načinima na koje vole, bore se za sebe, načinu na koji žive. Svi smo mi isti, a zapravo toliko različiti. Fascinantno je kako nas život neprestano povezuje i razdvaja i kako svijet zbilja može biti malen. Nikad ne možeš znati kada će se netko iz prošlosti opet vratiti u tvoj život. I sama toliko puta kažem da određeni ljudi više ne postoje za mene, da je gotovo zauvijek i nakon određenog vremena sve je isto. Možda to kažem u efektu pod jakim utjecajem bijesa i razočaranja, a možda jednostavno pokušavam pobjeći. Neprestano sama sebe iznenadim kako u određenim situacijama mogu razmišljati i postupati odgovorno i zrelo, a zatim se opet povlačim u svoj oklop i bježim glavom bez obzira tražeći liniju lakšeg otpora koja u stvarnome životu ne postoji… Možda bih trebala biti otvorenija i jasnije izražavati svoje emocije jasno dati do znanja da sam povrijeđena. Možda bih trebala naučiti kako «otvorenije» voljeti, a ne sve držati u sebi. A možda je upravo u tome moja veličina. Jer to sam ja i kao takvu me ljudi poznaju. Svi mi imamo tu svoju veličinu, nešto po čemu smo prepoznatljivi. Danas kad sam pričala s jednom prijateljicom o tome kako bi možda bilo vrijeme da promijenim adresu bloga zaključile smo da to više ne bi bilo to. Upravo sve ovo što se nalazi na ovoj stranici i u postovima čini jedan dio mene, pa tako i ova adresa. I zbilja me ne dira što hrpa poznatih ljudi čita ovo. Ne, ovaj puta neću bježati od same sebe. Ovo sam ona prava ja, bez ikakvih maski i prikrivanja. Mislim da svakome od vas mogu pogledati u oči i reći dobar dan bez imalo ustručavanja...
Image Hosted by ImageShack.us



°Help me remember° °9 °

srijeda, 11.07.2007.

Hej ekipo… evo i mene nakon dugo, dugo vremena… mislim da se sad ne može dogoditi da ne znam o čemu bih pisala. Toliko se toga izdogađalo a da toga uopće nisam bila svjesna. Mislim da sam shvatila još jednu bit života i one moje nepresušne teme, ljubavi… Odlučila sam da se više ne ću živcirati po tom pitanju. Time nikada ništa nisam dobila samo sam još više mučila sebe i sebi drage ljude…
Oni koji su čitali moj blog od samog početka pročitali su postove u kojima se spominje jedna cura iz osnovne koja je moj život obilježila na ne tako lijep način i koja će u mome sjećanju uvijek postojati, ali ne kao netko kog ću se rado prisjećati. Ta mi se cura nedavno ispričala za sve. Lijepo je zvučalo čuti to nakon svega. Ja sam joj oprostila ne zbog nje već zbog sebe jer mi ništa ne pomaže ako žudim za osvetom i smišljam podlosti. Cura je čitala moj blog pa u slučaju da ponovo dođe na njega i pročita ovo želim joj reći da ju ne mrzim, al da ću se uvijek kad ju vidim sjetiti kakva je bila prema meni. Možda bi joj bilo pametno da po prvi puta u životu počne malo razmišljati o drugima i o tome kako se oni osjećaju s obzirom na njezino ponašanje. Ne ću je osuđivati, nemam to pravo. Želim joj svu sreću ovog svijeta i iskreno se nadam da joj se njezino ponašanje neće jednoga dana obiti o glavu.
Image Hosted by ImageShack.us

Kad sam već spomenula ljubav moram reći da sam ponovo uspjela «pasti». Ovakva naivna kakva jesam ponovo sam pala u zagrljaj dečku koji me pred godinu dana povrijedio. Mada se kleo da neće više, preklinjao me da mu oprostim, opet je to napravio i na isti, pa i gori način. Što bi čovjek na to rekao… Ja mu mogu reći «Hvala», mislim da sam napokon naučila lekciju. Trebalo mi je vremena, al nikada više..
Zatim bi bilo fer da se ispričam svima onima koji su redovito dolazili u nadi da sam se potrudila napisati novi post… Nastojat ću bit redovitija po tom pitanju… A do tada sve vas pozdravljam. Čuvajte mi se, uživajte u ljetu i druženju s prijateljima…



°Help me remember° °11 °

nedjelja, 20.05.2007.

Pozdrav svima…
Dobih i ja štafetu, pa da krenem….


Ljubav…
hm… nešto što moj život čini potpunim. Ne samo moj već svačiji. Čovjek može imati sve al' bez ljubavi je ništa. Bila to ljubav prema obitelji, prijateljima ili nekoj posebnoj osobi, ljubav ne možemo izbaciti iz svojih života. Kada se jednom usječe u naše srce tu zauvijek ostaje. Stalno govorim da u našem srcu postoji posebno mjesto za svaku osobu i nitko to mjesto ne može zauzeti… Mislim da je tako…
Ljubav je riječ, osjećaj… nešto što je teško, gotovo nemoguće opisati…

Image Hosted by ImageShack.us

Laž…
Sa sigurnošću mogu reći da je to ono što me najviše smeta kod ljudi. Laž i licemjerje. Ne mogu shvatiti zašto su ljudi takvi. Uvijek imaju potrebu nešto slagati bez ikakvog razloga. Ne znaju što bi rekli pa moraju izmišljati stvari… neki znaju kako reagiram kad otkrijem da su mi lagali. Ne mogu shvatiti kako netko može gledat te u oči i lagat banalne stvari uffff…

Biti povrijeđen…
Događa se… Moramo priznati da i mi često povrijedimo druge svojim karakterom… Problem je u tome što nam to ne izgleda tako veliki problem kao što je kad nas netko povrijedi… Ne mislim da to znači da smijemo drugima dopustiti da nas se lomi. To nikako. Samo želim reć da će nas netko prije ili kasnije povrijedit namjerno ili ne i tada moramo znati oprostiti, a ako vidimo da je toj osobi žao i zaboraviti da se to dogodilo. Ako se osoba nimalo ne kaje tada je najbolje okružit se ljudima koje volimo i čije nas društvo smiruje i pravit se da ta ista osoba ne postoji. Možda će nas taj netko kada trebati, a nas tada neće biti… Al oprostite onima koji su vas povrijedili. Ne toliko zbog njih već zbog vas samih. Bolji je osjećaj kada ne postoji bijes, ljutnja i netrpeljivost.

Prijateljstvo…
Isto kao i ljubav nešto bez čega život nema nikakav smisao. Mi smo na ovome svijetu zbog drugih ljudi. Čovjeku je potrebno društvo, oslonac, netko s kime će dijeliti sve probleme i netko tko će biti uvijek uz nas.. Pravih, istinskih prijatelja je malo… Zato prijateljstvo treba «hraniti» i ne dozvoliti da se gasi….


Svoju štafetu prosljeđujem na:
Any,
*l!ttle @ngel*
drinky
Valida


Moje teme za vas su: život, ponos, rizik i riskiranje, zabava….

Image Hosted by ImageShack.us



°Help me remember° °20 °

subota, 05.05.2007.

Toliko sam puta rekla da neću dozvolit da me se tek tako izbaci iz takta… Sasvim je jasno da će se to dogodit prije ili poslije, možda čak i nekoliko puta dnevno…Jedino mi nije jasno zašto to dopuštam, zapravo, zašto to ne mogu spriječiti.. Koliko god se ja trudila uvijek me netko uspije razljutit, barem malo…. Ne bih baš to mogla nazvati ljutnjom, više je to razočaranje jer me obično povrijede oni od kojih sam to najmanje očekivala. Da mi to učini netko za kog mi to ne bi bilo čudno, bilo bi sve OK, al ovako to je sasvim druga priča. Nisam anđeo, da jesam imala bih krila i živjela na nebu. I ja griješim i povrijedim druge i poslije mi je žao. Jedino ne znam dal drugi imaju osjećaj da se niti najmanje ne kajem zbog toga. I to me muči možda upravo zato jer ja uvijek imam feeling da mi to namjerno rade i da me jednostavno obožavaju spustit na zemlju. Znam da na sve to ne bih trebala tako gledati, al jednostavno si ne mogu pomoć. Takva sam kakva sam, imam strašno težak karakter i katkada planem bez razloga, al to ne radim zato jer nekoga mrzim ili ne podnosim. Ne mrzim nikoga. Jednostavno ne mogu protiv toga, ili ne znam… mislim da su se oni koji imaju priliku bit češće sa mnom već polako navikli na mene…. Bilo kako bilo, ispričavam se svima unaprijed zbog takvih ispada i obećajem da ću nastojat kontrolirat tu svoju narav…

Image Hosted by ImageShack.us



°Help me remember° °22 °

srijeda, 02.05.2007.

Neka mi nitko ne zamjeri što ovaj post neće biti moje već riječi jednog mog prijatelja. Pitao me bi li bio problem da objavim tu njegovu pjesmu. Ona je posvećena jednoj djevojci, a on se nada da će ona tu pjesmu i pročitati. Vjerujem da njegova nada nije uzaludna.

Nina,
Kako bih volio da mogu skinuti zvijezde s neba da ih poklonim tebi.
Što bi sve dao da mogu sa sigurnošću reći da pripadaš meni.
Koliko bi mi suza uštedjela da mi kažeš da si moja,
Sve su moje riječi i djela već odavno tvoja.
Pjesnik nikada nisam bio,
A gledaj sada stihove pišem,
Kada te netko slučajno spomene,
Za tobom tiho uzdišem.
Ti si moje sunce, moje nebo, moja ptica
Za mene ti si najljepša «leptirica».
Kada ugledam tebe, moja svane zora,
Do tebe bih doplivao i preko najdubljih mora.
Znam da sa mnom nije lako,
Niti anđeo nikad nisam bio,
Al vjeruj mi, nikad ti ništa nisam krio.
Moja ljubav prema tebi, već odavno tajna nije,
Oprosti za ono, žao mi je.
Jedino znam da ovo nije šala,
Ti si moja jedina sreća,
Ludice mala.
M.



Image Hosted by ImageShack.us



°Help me remember° °25 °

subota, 28.04.2007.

Da je sretnete možda biste pomislili kako je ona vesela, uvijek nasmijana djevojka. Malo njih moglo bi prepoznati da je ona zapravo suha grana, trulo deblo prastarog stabla. To je ono što ona tako vješto uspijeva prikrit. To i osjećaji koje drži u sebi. Od osjećaji boli i gorčine, do gađenja, pa opet do ljubavi…. Ima trenutaka kada joj sve postane tako besmisleno, zgadi joj se cijela njezina životna situacija. Licemjerni ljudi, tobožnji prijatelji, škola i obitelj. Taman nešto postane kako je željela, a drugo krene krivim putem. Možda je sve to previše za nju. Prerano su joj natrpane odgovornosti koje još nije mogla nositi, prerano ju se guralo nekuda kuda možda nije pripadala. Zašto je ona uvijek bila drugačija od drugih? Ili je bolje pitanje, zašto je ona uvijek morala biti drugačija od drugih… mogla je jednostavno bit ista kao i one druge licemjerne fufice, usijana glava koja nosom kida kolumbuse, ciruse… ili što već. Mogla je lagat, varat, lomit… Mogla je… al nije. Jedino je pitanje je li tu pogriješila. Ruku na srce danas bolje prolaze oni loši ljudi. Pokušala se pomiriti da to jednostavno tako mora biti. Problem je u tome da to nije lako. A i kamo bi sve krenulo da se svi pomiri s time?? Možda je budućnost upravo u onima koji su uvijek bili drugačiji, znali što žele. Po čemu se veliki ljudi razlikuju od onih malih… svi su oni nekada bili mali ljudi… Nelson Mandela, Ivan Pavao II, Marija Terezija, princeza Dijana, Mihail Gorbačov… A opet svi su oni obilježili ovaj svijet. I zbilja nije bitno što sad netko zna njihova imena. Bitno je to što oni nikada nisu posustali. I oni su bili slabi ljudi, prepuni mana i vrlina, sasvim obični. Zamislite da je Marija Terezija rekla, «Bože, dosta mi je ovih jadnika?». Njihova je veličina u tome što su znali prihvatiti to da će ih možda drugi osuđivati zbog njihovih stavova, govorit im da su ludi jer se odriču svih blagodati samo zato da bi služili drugima. Ta vam djevojka jednostavno želi reći da ništa ne treba prepuštati slučaju i nadati se da će netko drugi učiniti nešto umjesto vas. Treba skupiti hrabrosti kada je najteže, stisnut zube i koračat dalje. Borit se do zadnje trunke znoja. Možda vas ne će razumjeti, možda će i osuđivati vaše postupke, al bitno je da će te vi u dubini svoje duše znati da ste učinilo ono što vam je srce govorilo da morate. Upravo vi možete promijeniti svijet. Samo ne odustajte. Učinite sa svojim životom ono što morate i što mislite da je ispravno. Ne dajte da vam drugi određuju što će te činiti. Uvijek budite svoji.
Image Hosted by ImageShack.us

subota, 31.03.2007.

Jučer je ponovo otvorila onu svoju bilježnicu… Poželjela je plakati ali ju je bilo stid iako je bila sama samcata. Poput duha u srce joj se uvukla tuga i tjeskoba, tiho, najtiše što je mogla. Uzela je olovku i počela pisati, a riječi su dolazile same od sebe. Možda je bilo suđeno da se sve ovo jučer dogodi. Možda zato da napokon prihvati stvarnost i okrene novu stranicu života. Možda ga je morala vidjeti da nakon toga napokon postane svjesna što je pravi put i koji je to put. To je put bez njega, uz neku drugu, zasad nepoznatu osobu. Bila je samo marioneta u rukama vještog igrača. Ona ga zna, zna njegove mane, iako je to teško povjerovati. Al to ne pomaže. Možda se opet olako pustila osjećajima i nadi da je svijet onakav kakav nije i da su ljudi drugačiji. Jednoga će dana napokon naučiti nešto. Jedino što je jučer naučila jest to da nije vrijedan niti jedne jedine njezine suze, da nije vrijedan što ga se sjeti svaki puta kad vidi nekoga tko je usko vezanu uz tu priču. Obećala je da ne će pustit suzu i nije ju pustila. Možda je ovo početak jedne nove životne priče. Možda je napokon došlo vrijeme da kaže;
Živote dobar ti dan

Image Hosted by ImageShack.us

subota, 10.03.2007.

Katkada se sve čini tako mračno i bezizlazno. Svima se dogodi da barem jednom sjede potpuno sami u svojem carstvu i razmišljaju kuda sve to vodi, ima li to uopće smisla. I ja sam se nekoliko puta zatekla u sličnome raspoloženju, a sama razmišljanja o tome nisu nimalo pomogla… Znam da se sve što se događa, odvija s nekim razlogom. Sve ima svoje zašto i zato. Čovjek ne može pobjeći od svojih razmišljanja i crnih misli koje mu s vremena na vrijeme kolaju glavom. Svatko katkada misli da ništa nije fer prema njemu, da je žrtva okolnosti i vlastitog života. Sve je to normalno. Ipak smo mi samo mali ljudi ispod zvijezda koji težimo ka nečem boljem i većem. Sva je filozofija života opisana u toj težnji, borbi da postignemo ono što želimo, da opravdamo očekivanja okoline i nas samih. Često se čovjek zatekne između dvije vatre, onoga što on želi i onoga što mu nameće život i okolina. Možda ovo zvuči okrutno, ali svijet je selektivan i ne prihvaća veće promašaje. Ako želiš biti drugačiji od drugih postoji vjerojatnost da te se proglasi luđakom koji živi u nekom prošlom stoljeću. A ipak nameće se težnja za različitošću. Zadnjih godina svijetom hoda previše kopija. Svi žele biti poput nekoga drugog jer smatraju da je taj netko bolji… Niti jedan čovjek ne može se uspoređivati s drugim. Svi smo mi jedinstveni. Nas čine vrline i mane. Možda nisi savršen ili savršena, ali TI si TI i to nitko ne može promijeniti. Vjerujem da u tome leži ključ sreće i uspjeha. Biti ono što jesi ali pri tome ne odbacivati činjenicu da ipak nisi savršen i da je netko možda u nečem bolji od tebe. Život se sastoji od uspjeha i neuspjeha i ništa nije potpuno crno ili potpuno bijelo. Između te dvije boji ima toliko tonova da se one jednostavno gube. Na nama je samo da prihvatimo da sve u životu može ići iz krajnosti u krajnost i da ćemo katkada osjetiti da se svijet ruši pri svakome našem koraku, ali isto tako postoji nešto što se zove borba. Ona će nam omogućiti da spoznamo koliku snagu posjedujemo u sebi i pokazati da se možemo nositi sa svime što nameće svijet. Ne gubimo vjeru, život je ustvari nešto predivno samo treba znati cijeniti ono što imamo, težiti k boljem ali ne pretjerivati u tome…
Image Hosted by ImageShack.us

subota, 03.03.2007.

Ljubav… opet….
Ta riječ pokreće toliko toga u životu ove obično- neobične cure… Od kad pamtim sve je uvijek bilo vezano za tu temu… Uvijek sam žudjela za ljubavlju, ali isto tako sam uvijek maštala za onim dečkima koji me nisu niti doživljavali. Imala sam osjećaj da svi smatraju da je sramota ako se ja zaljubim u nekoga od njih. Što sam ja, ta klinka, tada znala o ljubavi i životu? Meni je sve bilo kao neki san. Uvijek sam maštala o sretnim završetcima, zamišljala život poput neke romantične komedije gdje se ružna, odbačena, debela… cura zaljubi u prezgodnog, predobrog… dečka i na kraju on se zaljubi u nju i sve se super završi… E kako je bilo lako sanjati i živjeti u tim bajkama. A stvarnost??
Hm… ne znam. Za mene je tada stvarnost bilo moje sanjarenje. Koliko mi je samo vremena trebalo da shvatim što je život. Život je na neki način okrutan, igra se osjećajima i ljudima, ali s druge strane, život nas uči kako da postanemo bolji, jači i čvršći. Da mi se sve ovo što sam do sada pisala u svojim postovima nije događalo tko zna kakva bih ja danas bila osoba. Možda umišljena usijana glava koja misli da je popila svu pamet svijeta. Možda danas ne bih razmišljala o tome. Jedno sam zaključila. Možda zbilja nisam bila dostojna tih dečki. Svjesna sam da sam uvijek pucala previsoko, potajno maštala za onima koji su pripadali najpopularnijim curama. Nikada nisam gledala one obične, normalne dečke. Možda zbog svog imaginarnog svijeta nisam primjećivala da se i ja možda nekome sviđam. Danas kad razmišljam o tome znam da je bio takvih. Bilo ih je… Žao mi je što ih nikada nisam primjećivala. Ali barem sada znam što želim. Ne želim nikakvog ekstra zgodnog, popularnog dečka. Želim nekog običnog, nekog tko ima svoje prednosti, vrline ali i hrpu nedostataka i mana. Ne trebam gospodina savršenog. Nitko nije savršen, a opet uvijek postoji netko kome si baš ti savršen ili savršena. To nešto zove se prava ljubav. Jednom ću i ja naći svog gospodina (ne)savršenog. I bit ću sretna, znam da hoću. Ovaj puta ne sanjarim. Ovo je stvarnost. Svatko ima svoj drugi dio koji nedostaje u našim puzzlama života i jednom kad-tad susrest ćemo tog nekog i znat ćemo da je to to. Ne znam, valjda, nadam se… Ma vjerojatno….


Image Hosted by ImageShack.us

petak, 16.02.2007.

Ne mogu nikome suditi, ali neke stvari više jednostavno ne mogu podnijeti. Dosta mi je šutnje, dosta mi je da se pretvaram da je sve uredu i da me ne zanima… Dakako da me zanima… Hej, pa radi se o mome životu, o svemu onome što želim i za što se borim… Zašto bi mene ljudi stalno iskorištavali… Istina, volim pomagati, ali to ne znači da ako nekome dam prst, taj isti može dobiti i ruku, a kad dobije ruku niti to mu nije dosta… I ne znam koliko sam puta rekla kako su se pojedinci ponašali prema meni u osnovnoj školi i kako se pojedinci ponašaju i dan danas… Znam da nisam najpametnije stvorenje na svijetu, da nisam miss svijeta, da se oko mene ne okreće planeta, ali sam usprkos tome vrijedna poštovanja. Za svoj bivši razred uvijek sam bila štreberica koju se iskorištavalo… Ja sam im voljela pomagat… voljela sam sva ona prepisivanja zadaća u sedam sati ujutro u svlačionici, ona dobrovoljna javljanja za odgovaranje kad bi bio prozvan netko tko taj dan nije bio spreman… Cijelih su me osam godina odbacivali i iskorištavali zbog toga što sam znala da bez truda čovjek nikuda ne može doći… Sve sam se te godine trudila da postanem dio društva, žudjela za malo prijateljstva… Nikad ga nisam dobila… Nikada nisam čula riječi ; «Hvala Irena!»… I dandanas zaboli me kad se sjetim… Ne ću glumiti žrtvu, ali znam da me život nije mazio… Kolike sam sate proplakala sama, daleko od tuđih očiju. Koliko sam žudjela da me netko, bilo tko nazove, pita kako sam, jel i ja trebam kakvu pomoć… Koliko sam žudjela da se negdje, niotkud nađe neko rame na koje bih naslonila glavu, i zaboravila sve… I ovo pišem jer znam da neki iz mog bivšeg razreda čitaju ovo… Željela bih im reći da su bili gadovi prema meni… Čast pojedincima… Uvijek su radili budalu od meni, i neka su… Ali jedno neka im bude jasno… Nisu me uništili… Koliko je puta moja imenjakinja to pokušala… Koliko me je puta izdala, odglumila prijateljstvo, a onda ispala obična kuja… (ispričavam se na izrazu, ali upravo tako se ponašala). Ne, nikoga od njih ne mrzim. Uvijek sam im sve opraštala… I oprostila sam im sve ali nanijeli su mi nepopravljivu štetu… Od tada sve što me muči držim za sebe i teško govorim o sebi i svojim problemima… Zbog njih stalno sanjam samoću, da sam napuštena i odbačena. Zbog njih se često upitam je li mene uopće moguće voljeti…
Možda nikad neću znati zapita li se netko od njih kako je meni bilo svih tih osam godina… Jel ikoga od njih zapeče savjest kada me vide i kada ih pozdravim kao da se ništa dogodilo nije?… Ne želim se više opterećivati time. Ono što neki smatraju najljepšim godinama života za mene su bile pakao…
Jednu stvar uspjela sam pokazati sebi… Uspjela sam steći tolike prijatelje o čemu do pred dvije godine nisam mogla niti sanjati. Uspjela sam postići da me se cijeni i poštuje, pa čak da mi se i divi… Sada znam kako sam uspjela… Nikada nisam odustala. Malo je njih vjerovalo u mene, pa niti ja sama nisam vjerovala… Samo želim svojim pravim prijateljima poručiti da ja znam cijeniti prijateljstvo. Život me je naučio. Dok u meni postoji i jedna trunka snage borit ću se za ono što želim, za one koje volim i cijenim. Nikada neću odustati od svojih snova i ciljeva, nikada više…


Image Hosted by ImageShack.us

petak, 09.02.2007.

Vjerujem da se svakome katkad zna dogoditi da sjedi pokraj nekoga, priča s nekime i zna da to više nije to… nema više onog istog osjećaja povezanosti, povjerenja… I oboje se trude da sve bude kao prije ali ništa više nije isto… Zašto jednostavno dvije osobe nakon nekog vremena jednostavno dosade jedna drugoj, prije su toliko pričale, bile nerazdvojne a onda najednom muk, tišina, tunel bez svjetla… Toliko je tema za razgovor, ali riječi više ne teku tako jednostavno, a i te teme polako presušuju. Možda zato jer ono drugo točno zna kako ovaj prvi razmišlja i dovoljno je samo zaviriti u nečije oči i točno znati o čemu je riječ. Jednostavno možda nedostaje ona neka tajanstvenost… Doista, sada znam da ljudi vole tu istu tajanstvenost, to nešto skriveno, nepoznato.

Image Hosted by ImageShack.us

Bliži se Valentinovo, dan koji s tolikim veseljem i iščekivanjem čekaju mnogi… Ja ne, niti sam ikada… Za mene je to još jedan… dan… Možda zato jer sam sama i nikada nisam ništa dobila za Valentinovo… Sjećam se dobro osnovne škole i razgovora uokolo… Pričanja o onim slatkim porukicama i sl.… Svake sam se godine potajno nadala da će možda upravo te godine netko meni reći da sam divna cura, slatka ili nešto slično… nisam se nadala ničem više, samo riječima koje nikada nisam čula. Netko me je nedavno naveo na razmišljanje o tome, o ljubavi… Sad pokušavam shvatiti jesam li ja zaista sama kriva što je iz godine u godinu isto. Bježim li ja zaista od tog osjećaja? Bojim li se ja ljubavi? I možda sve ove godine znam istinu i zašto to radim, ali jednostavno ne želim to sama sebi priznati i stvaram sliku koja ne postoji. Moj svijet je jedan veliki zid izgrađen od snova, od kockica koje su iluzija i laž. Sve sam ove godine uvjeravala da je to život, da je život san i da ne može biti drugačije. I uvijek sam bila «čudakinja» i kako Mateja kaže «izvan serijsko dijete», uvijek sam bila totalno drugačija od drugih. A možda sam nakon šesnaest godina života poželjela biti samo još jedan čovjek, još jedna obična djevojka koja traži malo svjetla i ljubavi. Možda sam napokon poželjela biti ista kao i drugi. Po prvi puta u životu priznajem sama sebi da sam još jedan malen čovjek koji ne može sam. Po prvi puta u životu ne ću pružati ruku k nebu da dohvatim zvijezde. Uvijek sam znala da je to nemoguće, ali sam uvijek iznova radila jedno te isto. Po prvi u životu kažem da se bojim svitanja i da nemam odgovor na sva pitanja. Po prvi puta u životu priznajem sama sebi da nemam moć da promijenim svijet, da ne mogu ljude uvjeravati da budu bolji, da ovo što rade nije život i nije ono što bi trebali raditi. Ali isto tako znam da ne mogu uvjeriti samu sebe da odustanem od toga. Tko sam ja da im sudim? Tko sam ja da ih pokušavam promijeniti, a sve ove godine nisam uspjela sebe promijeniti. Možda je to i dobro. Još uvijek sam ona tatina djevojčica koju su učili da treba biti dobra i da će tada sve biti super. Na žalost ili na sreću, ja sam im vjerovala. Znam da ću uvijek nastojati promijeniti svijet, biti nepoznati junak koji spašava živote. Vjerojatno ću uvijek živjeti u tom svom snu u kojem ne postoji mržnja, nema ratova i nerazumijevanja. Rekla sam neki osobama da ne ću odustati od tog sna i da ću se uvijek boriti za njega, boriti za druge ljude kad se već nisam znala izboriti za sebe. I ako nekada čujete za nepoznatog junaka, nekog luđaka koji pokušava promijeniti svijet nabolje, znat ćete o kome je riječ…

Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-07-22

I žao mi je što sam toliko dugo bila odsutna… Toliko sam puta sjela za kompjuter i počela pisati novi post, napisala do pola i onda izbrisala. Ne pitajte za razlog, nema ga… Jednostavno mi je sve napisano bilo nekako glupo… To nisu bile moje misli… to nije pisalo moje srce. Znam da su mi mnogi predložili da pišem nešto veselije, al opet to nisam ja… I htjela bih razjasniti jednu činjenicu… U stvarnome životu, ova Irena ne postoji. Mislim, ja postojim ali nisam toliko pesimistično biće. Ima dana kada nam svima dođe žuta minuta, kada sve izgleda nekako crno, ali uvijek pronalazim nešto pozitivno, nešto što me vodi. To pozitivno izvlačim iz svoje vjere u Boga i čovjeka. Vjerujem da je svaki čovjek mali anđeo zarobljen u tijelu i da svaki čovjek može biti bolji. Upravo ta vjera i želja da promijenim svijet i na sve moguće načine pomažem drugima tjera me da se borim. Oni koji me poznaju, znaju da za mene ne postoji riječ odustajem… OK… postoji ali samo po pitanju ljubavi… Još uvijek sanjam da će se pojaviti netko tko će me uvjeriti da je i mene moguću voljeti…
Ta nada živi u meni…
Tko zna, možda će upravo ovo Valentinovo biti drugačije…

nedjelja, 14.01.2007.

Slušah danas jednu pjesmu, pjesmu o prijateljstvu... Razmišljah o svim mojim prijateljima... O onima s kojima sam sada dobra, o onima s kojima sam bila dobra a više nisam... I zašto to mora biti tako... Zašto sam jednostavno prekinula kontakte s nekim ljudima... Doduše nisam prekinula, al smo se nekako udaljili... Zna mi se dogoditi da sjedim pored nekog tko mi je prije bio neizmjerno drag i da ne znam što bih rekla... Jednostavno više nema one bliskosti, pouzdanja... Kad razmišljam o tome nekako me boli... Pokušavam saznati zašto je to tako... Navire tisuću odgovora, pronalazim tisuću mogućih razloga... al čemu... to mi ništa ne pomaže...

Sjetih se jedne osobe... S njome sam si bila posebno dobra... Cijele smo dane provodile zajedno... Bila mi je poput starije sestre... Nije bila velika razlika među nama, samo dvije godine i super smo se slagale... Znale smo biti na snijegu dok nismo bile mokre do kože... Valjale smo se po snijegu, radile različite otiske, "kućice"... Još i danas sjetim se onog proljetnog dana kada smo šetale šumom i naišle na daždevnjaka. Mislim da je to sasvim bezopasna životinja, tj. gušter, ali ne sjećam se da sam ikada u životu brže trčala... A sad smo odrasle i samo se s nostalgijom mogu prisjećati tih dana... i sada smo si dobre i još uvijek volim pročavrljati s njome al mi zna proći i mjesec dana a da ju ne vidim... Ona ima druge prijatelje, ja druge... Katkada poželim vratiti vrijeme... Želim proživjeti još jednom jedan od onih dana... Katkada se poželim vratiti u vremena kad sam ju zvala Canja... Šta ja mogu, nisam znala izgovoriti s... I ona će uvijek, negdje u mojoj duši imati jedno posebno mjesto... Uvijek će biti moja Canja...

subota, 06.01.2007.

Znate li onaj osjećaj kad imate toliko toga za reći a ne znate od kuda biste počeli ili kako da to uopće kažete... Znate li onaj osjećaj kada vas nešto u nutra, u vašim dušama i srcima tjera da učinite nešto a ni sami ne znate zašto biste to trebali učiniti? Katkada je dovoljan samo osjećaj da je to ono pravo što trebate učiniti i vi to učinite bez obzira na posljedice koje to nosi sa sobom... Jednom mi je jedna divna osoba kad me je tješila rekla da je vrhunac ljubavi i najveća ljubav ona koje smo se sposobni odreći da bi onaj drugi bio sretan. Danas sam shvatila još nešto. I za prijateljstvo vrijedi isto. Danas znam da je čovjek sposoban odreći se najboljeg prijatelja ili prijateljice da mu ne bi naudio. Danas znam da je to najviši stupanj prijateljstva.

Image Hosted by ImageShack.us

subota, 30.12.2006.

Zašto uvijek radimo iste pogreške? Zašto je to tako? Zašto uvijek radim pogrešku za pogreškom? Koliko puta moram sama sebi obećat da neću više i koliko to puta moram prekršit... I često razmišljam o onim tvojim riječima Biny... Jesam li ja zbilja dvolična?? Možda jesam... Kako drugačije nazvati osobu koja uvijek govori da joj je žao ,da ne će više učiniti to nešto i uvijek, al gotovo uvijek učini tu istu pogrešku... Tko mi je rekao da se uči na pogreškama? Kako ja nikako ne mogu ništa naučiti? Sjećaš li se kad smo pričale o tome kako se svi promijene kada krenu u srednju školu... Sjećaš li se kad sam rekla da se ja nisam promijenila i da se neću i ne želim promijenit. Htjela ja ili ne, promijenila sam se i to u negativnome smislu... Gdje je nestala ona vesela, hiperaktivna, uvijek nasmijana djevojčica... Prerasla je u djevojku preozbiljnu za svoje godine... Zaista ja to jesam... Postala sam djevojka kojoj je najveći san i cilj promijeniti svijet. Ne odustajem od toga, a znam da će to biti teško... Još jedna promjena... Nekada sam voljela vjeronauk, više ne, a sve zato jer me se uporno ali bezuspješno pokušavalo uvjerit da ne mogu promijeniti svijet... Ljudi, shvatite, to je jedino što mi daje snagu da ne odustajem i da idem dalje kad potonem u ponor svog života... Od tada sjedim na vjeronauku kao kip, slušam rasprave koje mi sve djeluju nedovršene... Silno želim nešto reći a ne pronalazim prave riječi... Cijeli mi hrvatski vokabular nije dovoljan...
Sada znam da sam se stvarno promijenila...

Mijenjam se

Spremam police
Praznim ladice
Bacam stare stvari
U ove cipele
Nitko ne može
Vrijeme dojam kvari
U mojoj glavi se svađa
Gomila ljudi
Nadam se da se ne čuje
Dijete u meni
Još uvijek se čudi
Kamo sve to putuje


Mijenjam se, mijenjam se
Mijenjam se, nije da me boli ali...
Mijenjam se, mijenjam se
I nije mi po volji


Stranice dnevnika
Samo sjećanja
A neda se udebljala
U njene cipele
Nitko ne može
Toliko je razloga
U mojoj glavi se svađa gomila ljudi
Nadam se da se ne čuje
Dijete u meni još uvijek se čudi
Kamo sve to putuje

Iz ogledala me gleda netko drugi
Ne, to nisam ja
Još sam uvijek isti klinac
Kakvog si upoznala


Image Hosted by ImageShack.us

I što da vam još kažem... Stvarno nije bilo fer što sam se onako ponijela jučer... Bila sam pomalo ljuta i s razlogom ,al svejedno.... Biny i Niky sjećate li se kad sam rekla da bih se željela ponovo zaljubit... Još jedna pogreška... Sad ga želim samo još jednom vidjet i čut mu glas... Tražim li previše???


Vesna Pisarović
Mogu mi uzeti sve što ja imam i mogu mi srušiti sne i
mogu me zatvoriti na godinu dana al' ne mogu ukrasti
tvoje ime s mojih usana

Ivane da li zaboli te nekad s one
strane gdje sam naslonila svoje rame
i živjela bolje dane, kad si bio moj, Ivane

Proljeće dolijeće u moju sobu a tuga prozor
zatvorila, al' ako te ikada dotaknula bol tad
zna ćeš da osmijeh je tvoj za moj život isto što i sol

Ivane da li zaboli te nekad s one
strane gdje sam naslonila svoje rame
i živjela bolje dane, kad si bio moj, Ivane

Mogu me zatvoriti na godinu
dana al' ne mogu ukrasti tvoje ime s mojih usana

Ivane da li zaboli te nekad s one
strane gdje sam naslonila svoje rame
i živjela bolje dane, kad si bio moj, Ivane




Image Hosted by ImageShack.us

srijeda, 27.12.2006.

hej...
evo i mene nakon dugo dugo vremena...
jao...
toliko toga se događa a osjećam da ne mogu ništa...
opet se u meni budi onaj osjećaj ljubavi, zaljubljenosti...
da, da upravo taj osjećaj...
i šta ću...
znam da ću opet bit povrijeđena i slomljena al bit ću sigurna da sam dala sve od sebe. I neću odustat. Ne ovaj put. Ne ja nisam osoba koja okreće leđa problemima, ja se borim s njima oči u oči. Tada je pobjeda najslađa. I što onda ako budem opet slomljena... Najprije ću plakat nekoliko dana, tjedana, mjeseci... No dobro, neće bit tako strašno... Onda ću se opet skupit i doć k sebi, pojma nemam kako... Uvjeravat sebe da se više ne smijem zaljubit... da, da... Jako je to uspješno. Ne mogu ja bez ljubavi...
kako je nevjerojatno koliko nam neočekivano pokuca na vrata taj osjećaj... Čovjek nije niti najmanje spreman na to...
Pričali smo cijelu večer, cijelo vrijeme bili zajedno... Mislila sam da će to bi samo zafrkancija, ali nije tako. I još mi uvijek odzvanjaju u ušima one dvije pjesme koje je pjevao iz dna srca, s tolikom ljubavlju...
Tiho Kupa noćas teće i Dalmatinac sam...
i još uvijek osjećam njegov dodir... Tople ruke... Zagrljaj...
I ne mogu to zaboravit... Htjela bih, al ne mogu...
Taman sam pomislila da se više neću zaljubljivat, obećala sama sebi da neću više nikome dopustit da se igra samnom, jer ja nisam igračka koju će netko bacit kada mu dosadi... Al eto... srce je i dalje neposlušno i ne misli slušati mozak... I šta ću sad... Pokušat ću sve što je u mojoj moći, tko zna možda napokon uspijem... Al ovaj puta ne odustajem. Neću hodati svijetom pognute glave... Ne to nisam ja....
Nema više pesimizma...
I ako ne uspijem opet dobro. nova prilika da naučim nešto novo...
Jedno pitanje;
Koja vam se Irena više sviđa?
Ova optimistična ili ona druga, crna, tmurna, izgubljena duša???



Image Hosted by ImageShack.us

subota, 16.12.2006.

Moji snovi-moji strahovi

Već ga odavno nisam sanjala do pred neki dan... Stajali smo na vrhu litice ispod koje je bila provalija. Toliko duboka da mi se kad bih spustila pogled zavrtjelo u glavi. Svađali smo se... Ne znam o čemu je bila riječ... Bila sam ljuta, a on hladan... Kao da se ništa dogodilo nije. Ne znam kako al uspjela sam se poskliznuti u svom tom žaru svađe. Uhvatio me za ruku i držao, a ja sam visjela iznad provalije. Preklinjala sam ga neka me ne pušta, molila ga... Rekla sam mu da znam da sam za sve kriva, da sam glupa i da nisam smjela to učinit... Nije ga to diralo... Pustio me... Pala sam u provaliju i umrla...
Sljedeće čega se sjećam jest odar i truga u kojoj ležim... Nije bilo nikoga oko mene osim mojih roditelja... Niti jedan prijatelj ili prijateljica... Nije bio niti moj brat niti itko od rodbine... Nije bilo cvijeća koje toliko volim... Bila je jedna jedina bijela ruža... Kraj odra je gorjela jedna svijeća... Nedugo zatim i ona je ugasnula... Moji roditelji nisu plakali... I oni su bili hladni...

Zatim se sjećam svog sprovoda... Opet su bili samo moji roditelji i svećenik... Svećenik je taman počeo govoriti kad mu je zazvonio mobitel... Javio se, zatim poklopio i naposljetku rekao; "Žao mi je, hitno je, moram ići!"

Tada sam se probudila... Lice mi je bilo nakvašeno suzama. Ne znam zašto sam to sanjala i zašto sam nakon toliko vremena opet sanjala njega, osobu s kojom sam sada u sasvim solidnom odnosu, prijatelji smo, bez obzira na sve što se je prije dogodio... I nije me toliko boljela moja smrt koliko me je boljelo što sam u snu ostala sama... Nitko nije bio kraj mene tko bi rekao, "Bila je dobra osoba, prava prijateljica." Bila sam prokleto sama, a to je ono čega se oduvijek bojim. Bojim se da ću jednog dana ostati u potpunosti sama, da ne će biti nikoga tko bi me se povremeno sjetio i zapalio mi svijeću na grobu...

Ne, ne razmišljam toliko o smrti... Cijelo moje biće slavi život, divi se životu... ali ipak toliko često sanjam smrt... Većinu snova ne pamtim, a one koje zapamtim uvijek su vezani uz samoću ili smrt... Tako je od 15.prosinca 2002., dana koji je u potpunosti promijenio moj život... izgubila sam jednu osobu za koji nisam ni znala da mi je toliko stalo sve dok sam ostala bez nje, tj. njega... Nikad nisam bila svjesna da će mi toliko nedostajati... Sada znam koliko su kratke bile te godine koje sam provela uz njega... Dvanaest godina proletjelo je kao san... Još i danas, gotovo svakodnevno sjetim se njega... Sjetim se naših šetnji... Sjetim se kako sam mu sjedila u krilu i pjevala, a on bi dok sam bila sasvim malena hodao na rukama i nogama i glumio da je moj konj... Sjetim se kako sam ga mučila sa svojom dudicom.... kad sam izgubila svoju dudicu kupio mi je novu, plavu... Nisam je željela, htjela sam istu onakvu crvenu... Otišao je ponovno u trgovinu i kupio mi crvenu... Sjećam se zadnje godine njegovog života... Samo nekoliko mjeseci prije smrti ponovno smo šetali šumom... pokazao mi je sve granice, sve posjede koje imamo, koji su bili njegovi... Objasnio mi je gdje se točno nalazi čija šuma, oranica... Rekao mi je; "Ja i tvoja baka počeli smo od nule, ni žlicu nismo imali, a gle sada... " Tad mi ta šetnja nije mnogo značila, a danas poželim da se barem još jednom vratim tamo... Vratim do onih šuma, ali s njime... Želim još jednom prošetati s njime, želim da mi još jednom ponudi one svoje bombone 505 koje je uvijek nosio sa sobom... Zatim se sjećam zadnjih 5 dana njegovog života... Pet dana koje je živio u dubokom snu iz kojeg se nikad nije uspio probuditi, u komi... Nikad ne ću zaboravit one tetine riječi "Nema ga više, otišao je." Nikad neću zaboravit kako su svi plakali... Ja nisam... Stajala sam ukipljena i nisam jednu suzu pustila... Zašto, nikad neću znati... Ali zato sada često plačem kad se sjetim njega, kad se sjetim svega... Kad stvarno ne znam što da učinim i kako da idem dalje kažem samo "dediko, zašto si me ostavio samu." i plačem istinjiski plačem... Stvarno nikad nisam mislila da će mi toliko nedostajati... Možda prije nikad nisam zamišljala život bez njega... Možda... Možda toliko često sanjam smrt i samoću jer se bojim da ću opet izgubiti nekog do koga mi je previše stalo... Da ću ostati sama...
I možda nisam smjela napisati ovaj post... Ali više ne mogu tako dalje... Toliko stvari koje me muče čuvam u sebi, držim ih samo za sebe... Toliko je toga da više ne nalazim riječi kojima bih to izrazila... Ne mogu više... Jednostavno sam pukla i morala ovo napisat...

Image Hosted by ImageShack.us

utorak, 12.12.2006.

Sjedila sam danas u autu i razmišljala… Mama se čudila što sam cijelim putem tiho…Nisam riječi progovorila… Razmišljala sam o tome kako je život zapravo kompliciran i nepravedan… Oni ljudi koji su najmanje zaslužili imaju najviše problema… Naravno znam da svi imamo neke probleme, manje ili veće… Ali katkada život zna biti sve samo ne pošten… Takav je u ovoj situaciji život prema njoj… Ona će znat o kome govorim…
Danas sam ti rekla da te zapravo ne poznajem dovoljno, ali sada znam da sam pogriješila… Znam te sasvim dovoljno da bih mogla zaključit koliko si u stvari dobra osoba… Isto tako znam da su ti uvijek na prvome mjestu bili, a vidim da još uvijek jesu, osjećaji drugih… Uvijek se brineš što će drugi misliti i kako će se oni osjećati… Ona ti je rekla da si joj zabila nož u leđa… Pitat ću te samo nešto; S kojim pravom ti ona to može reći? Ako si ti njoj prijateljica onda bi i ona to trebala biti tebi i u skladu s time se ponašati… Znam da ona nije loša osoba, vjerujem da nije, al u ovom trenu, u ovoj situaciji nije upravu… Možda ona toga nije svjesna ali vjerujem da će shvatiti jednoga dana. Ok, bilo je nešto u prošlosti, ali to je prošlost… Ne može se živjeti u prošlosti. Ono što je prošlo više se nikada neće vratiti. Nije joj lako, ja to znam, možda i bolje nego što itko može zamisliti, ali shvatit će ona to… Daj joj vremena i ne budi toliko ponosna, objasni joj kako se osjećaš… A što se tiče njega… Rekla sam ti već sve… U vašem pogledu vidi se ono nešto što vi uporno pokušavate sakriti… Ne uspijevate, vjerujte mi… Svaki vaš osmjeh, sjaj u očima otkriva istinu i ona je kristalno jasna svima… Čemu se opirati?? Zašto se opirete sreći?? Nemoj sjediti prekriženih ruku i sama sebi govoriti; «Ja ne mogu biti sretna!». Normalno da i nećeš biti sretna ako ne poduzmeš nešto. Trgni se… Bori se… Ti to možeš… Još si rekla da ne znaš možeš li mu vjerovati… Možeš, i ti to znaš… Znaš koja je jedina stvar na svijetu kojoj možeš i moraš vjerovati… tvoje srce… Ono je nepogrešivo i dovest će te na pravi put. Put na kojem ćeš naći svoju sreću, a ona je moguća samo uz njega…
Na kraju evo ti ovaj tekst…
Zapiši ga negdje…

Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i – ako hoćeš- oluji prkosiš
olujom, koja u tvom bilu hulji.

Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.
Gustav Krklec



Jednom kada opet ne budeš znala što učiniti, pročitaj tu pjesmu ponovno i sjeti se ovih mojih riječi… I kao što Petra kaže… Nitko ne zavređuje tvoje suze, a onaj tko ih zaslužuje nikada te neće rasplakati…

Image Hosted by ImageShack.us

A kad već spominjem tvoje ime, Petra, oprosti što nisam smogla hrabrosti da kažem ono što sam ti rekla na odmoru… Ne znaš koliko me boli što nisam stala na tvoju stranu… Vjeruj mi ako bude u četvrtak isti problem napravit ću ono što sam ti rekla… Tek ću tada znat da sam pravilno postupila… Oprosti za sve…

Ani (jedna cura iz razreda, da ne bude zabune)… Znam da si povrijeđena, razočarana… Zamolit ću te samo jednu jedinu stvar… Nemoj da te tvoj ponos pokopa i da zbog njega izgubiš ljude do kojih ti je stalo… Pazi, ona je ipak prijateljica koja je, koliko ja znam, uvijek bila uz tebe kada ti je to trebalo. Razmisli je li sve to toga vrijedno… Ne savjetujem ti da sve zaboraviš… Ne, čovjek ne može zaboraviti, ali može oprostiti i u tome je veličina čovjeka… Meni cijela ta situacija nije u potpunosti jasna i ne želim znati ništa više od ovoga što znam… Obje ste mi prijateljice i ne želim niti jednu izgubiti… Tko zna, možda je on kriv. Ja to ne mogu znati. Možda ste oboje krivi… Dobro razmisli u svemu i čuvaj se… Zdravlje će ti još puno puta trebati u životu…

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.